Antikonstitutivna blasfemija: Ili o pluralnosti

Updated: Jul 28

Autor: Toni Čerkez



U ovom eseju želim se kritički osvrnuti na ideju „konstitutivnosti“. Onima koji se bave društvenim znanostima i humanistikom, a pogotovo politologijom, ideja konstitutivnosti kao posebna klauzula ustavnog poretka se doima pomalo čudnom. Što uopće znači biti „konstitutivan“ u odnosu na demokratski politički sustav? Što znači konstituirati taj sustav? Je li možda to znači da svi građani/ke[i] konstituiraju republiku? Nažalost, u Bosni i Hercegovini (BiH) situacija je drugačija.Konstitutivnost je fundamentalni politički mit koji strukturira i uokviruje odnose u BiH. Kao takav, on je uistinu poseban, s obzirom na to da je svojevrsna nepoznanica u ustavnim porecima u svijetu, ali i povijesti. Princip tog mita je stipuliranje trojedinog ustrojstva države, a koje se temelji na trima dominantnim etno-nacionalnim skupinama koje konstituiraju ili čine državu. Stoga se te skupine nazivaju konstitutivnim i postavljene su u preambuli Ustava BiH u suprotnosti s „Ostalima“ i drugim građanima/kama koji također, skupa s konstitutivnim narodima, čine državu ali, paradoksalno, nisu jednako „konstitutivni“.


Politička struktura koja podupire kategoriju konstitutivnosti proizlazi iz narativa rata. Rat, taj temelj suvremene postojanosti BiH, u kojem su se tri etno-nacionalneskupine sukobile na brutalan način, je poprilično sličan Adamovom iskonskom grijehu. Slom Jugoslavije i njegov izraz u krvavom konfliktu u BiH, doslovce, ali i figurativno, postavio je okvir vremena i prostora nanovo. U BiH danas govorimo o predratnom vremenu kao o starom dobu koje je tisućama godina daleko, kao doba prije Krista (pr. Kr.), od naše nove ere (A.D.). Čak štoviše, prostor, odnosno teritorij države, također je reificiran u smislu da je uvijek „njihov“ ili „naš“, takoreći teritorij u BiH kao da nema kvalitetu izvan okvira etno-nacionalnog posjedovanja. Priroda i kultura, ta nespojiva dihotomija zapadnjačke filozofije, u BiH praktično je etno-teritorijalizirana. Priroda je uvijek ili hrvatska, ili srpska, ili bošnjačka (BHS), a kultura je naravno uvijek pretočena u „trojstvo“. Kao da smo se igrali s descartesovim „velikim prevarantom“[ii] samo kako bismo pronašli „um“ u etnosu i„svijet“ u teritoriju. Kategorije „Bosna“ i „Hercegovina“, kao geografske odrednice, su podređene ovom prvom poretku – priroda i kultura su etnizirane.[iii]


Konstitutivni narodi


Kategorija „konstitutivni narodi“ naizgled je nevina formulacija u preambuli Aneksa IV Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (odnosno Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma, nadalje DMS), a koja čini Ustav BiH. Unatoč njezinoj prividnoj nevinosti, ista formulacija je potreban mit kako bi se legitimizirao tijek etno-nacionalnog posjedovanja, ravnoteže moći, i podjele plijena rata (teritorij, tijela i politika) u državi. Neslavna rečenica u preambuli glasi: „Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani/ke Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine“.[iv]


S obzirom da je DMS izvorno napisan na engleskom jeziku, odrednica „constituentpeoples“ vjerojatno je služila za određivanje „ustavotvornosti“ naroda BiH, tako određujući tri etno-nacionalne strane koje su postigle sporazum i okončale rat, te u zajednici s „ostalima“ i građanima/kama BiH. Međutim, s obzirom na to da UstavBiH još uvijek nije službeno preveden s engleskog jezika na BHS inačice, „constituent peoples“ nekako je prešla iz „ustavotvorni“ ili „konstituentni” (a koji su inače svi građani/ke, bez obzira je li se posebno imenuju u ustavu[v]), tj. oni koji tvore dio cjeline, i postala „konstitutivni“, odnosno doslovce oni koji tvore cjelinu i koji su integralni, odnosno fundamentalni, za opstanak države. Ono što su vodik i kisik za vodu, to su konstitutivni narodi za BiH, ili nas makar tako poučava dominantna narativa. Ostali su samo to, ostali; grupa koja je nediferencirana masanegdje „tamo“. No danas smo svi, a unatoč njezinoj navodnoj važnosti, pomalo zbunjeni formulacijom „konstitutivnosti“ i njezinom aplikacijom u praksi, ni najmanje zbog toga što ona operira u pozadini opće nefunkcionalnosti političkog sustava u BiH. Ova nefunkcionalnost naspramna je rigidnosti bosansko-hercegovačkog etno-centrizma, u kojemu leži temeljna tenzija između etničkih i građanskih koncepcija politike i društva. Ista tenzija također se vidi u realnosti strukturalnog nasilja koje se svakodnevno čini i nad „konstitutivnima” ali i nad „ostalima“, i manifestirano je u nevidljivosti potonjih u institucijama države. Ono što konstitutivnost donosi BiH je čudna atomiziranost, singularnost i posebnost triju etno-nacionalnih skupina koje ne grade državu zajedno nego je dijele svakodnevno na tri dijela. No, ironija može promaći samo nepažljivima: kako tri etničke skupine mogu funkcionalno biti izdvojene jedna naspram druge u ustavno multikulturalnom društvu? Uistinu, u BiH ne postoji manjak sui generis konstitutivnih paradoksa. Što to znači?


U trenutku kada svakojake sile žele promijeniti Ustav BiH i kada se svakakvi „non-paperi“[vi] pojavljuju u našoj javnoj sferi, i prezentiraju elitnim svjetovima bruxell-elita i washingtonijaca, ja se pitam što nam je činiti? Gdje idemo? Je li konstitutivnost sve što mi jesmo? Je li identitet ide ispred afiniteta?[vii] Kako bih se stavio u koštac s ovim pitanjima, želim prvo denaturalizirati ideju konstitutivnosti predstavljajući je kao politički mit. Denaturalizacija otvara put ka novim promišljanjima i viđenjima stanja u BiH. Ona može doprinijeti razvitku novih perspektiva ili pak naturalizaciji nekih novih kategorija. Stoga, i kako bih bio izravan s Vama, želim denaturalizirati konstitutivnost kako bih nastanio politički diskurs u BiH nekim novim mitovima. Vičem „De-teritorijalizacija“ (!), kada drugi nasilno teritorijaliziraju. Mislim „blasfemija“ kada kažu „realnost“. I zastupam “vezivanje“ kada drugi pričaju o “odvajanju” ili „čistoći“.


Mit, u pravom smislu te riječi


Kada kažem da je konstitutivnost mit u današnjoj BiH, u potpunosti sam ozbiljan. Mitovi su, ako ćemo pratiti strukturalnu antropologiju Claudéa Levi-Straussa[viii], strukture koje daju značenje i smisao općem svjetovnom i svjetskom neredu; oni su vodiči, posrednici i distributeri društveno-političkih i kulturnih odnosa. Ovdje želim početi priču o političkom mitu, inspiriran Donnom Haraway[ix], kako bih kroz nju provukao novi politički diskurs u BiH. Ovo naravno ne znači da želim umanjiti povijesno značajne i formirane identitete u novoj strukturi političkog diskursa (ili debati o istom) samo kako bi ih zamijenio mitovima o „liberalno demokratskoj“ državi, američkom loncu za miješanje nacija ili multikulturalnoj utopiji. Iste uzimam kao neprikladne, čak kolonijalne i bezobrazne, pojmove u kontekstu BiH. Multikulturalizam je evidentan u trodiobnoj strukturi BiH i kao takav je, iz moje perspektive, nazadan, reakcionaran i ironičan. Ja tražim ironiju u BiH diskursu kako bih pronašao „otvorenje“ po kojem možemo shvatiti nonsens konstitutivnosti i upravo zbog toga ne želim izgubiti iz vida činjenicu da je BiH pluralno društvo. S tim na umu, ne smatram multikulturalizam idealnim zapadnjačko-modernim ustrojstvom (ovdje mu ne pomaže ni njegova trenutačno sveopća ugroženost na Zapadu). Pluralnost ili pluralitet je mit kojeg se držim upravo zbog toga što mi njegovo situiranje u društveno-političkom diskursu dozvoljava da probijem naočigled neslomljive bedeme etno-nacionalnih podjela, odnosno našeg proto-kršćanskog trijumvirata. Ako konstitutivnost gledamo iz točke pluralnosti, ona je zapravo smiješna, dobra šala, ali je istovremeno i neukusna realnost. Ironija je onda pričanje priča koje se u trenutku čine nemogućim ili teško ostvarivim. U BiH danas, ideja pluralnosti je uistinu teško ostvariva.


Mit trojedine konstitucije BiH je, kao i većina mitova, proživljena i svakodnevna društveno-politička stvarnost. Za razliku od mnogih mitova, ona je kodificirana u Ustavu BiH. Prema ovom mitu, suverenost BiH počiva na suverenosti triju etno-nacionalnih skupina koje združeno formiraju državu.[x] Povijesno gledano, ova formulacija donekle i ima smisla, unatoč njezinoj političkoj ograničenosti. Ako početak moderne državnosti BiH lociramo u ZAVNOBiH-u[xi], onda možemo jasnovidjeti da su „Muslimani, Hrvati i Srbi“, zajedno s narodima koji žive na njezinom teritoriju, stvorili socijalističku BiH, a koja je inkorporirana, odnosno uvedena, u strukturu Federativne narodne republike Jugoslavije (FNRJ). U tom smislu, u ZAVNOBiH-u je bitnost triju etno-nacija jasno izražena i naglašena. Međutim, ona nije esencijalna za ustavni sadržaj tadašnje socijalističke republike. Narodi nisu konstitutivni, iako su navedeni. U daytonskoj BiH, koja je nastala 1995. s potpisivanjem DMS-a, ideja suverenosti triju etno-nacionalnih skupina poprima po prvi puta esencijalan ustavni oblik.[xii] Tako je nastala prividna ravnoteža između etničkog i građanskog segmenta društva, vidljiva u preambuli, osim što je u praksi, a kako već znamo iz, inter alia, presude Sejdić-Finci[xiii], građanski čimbenik strukturalno degradiran. Etnički princip u praksi nadvladava nad provizijama Ustava BiH tako čineći BiH etnopolisom.[xiv] Kao što David Campbell piše, trojedina struktura današnje BiH nije proizvod povijesnih odnosa triju etno-nacionalnih skupina, a koji su utvrđeni ZAVNOBiH-om, nego je proizvod ratne konstelacije moći. U tom smislu, zaključke ZAVNOBiH-a nije pratila strukturalna podjela države na tri etnički homogene teritorije (iako dva entiteta), niti ih je pratioprincip „nacionalnog ključa“.[xv] U DMS-u su obje srž mira. Tako se u daytonskoj BiH konstitutivni narodi politički doživljavaju kao teritorijalno vezani za određene dijelove države te ti teritoriji za njih. Prateći Derridu, Campbell ovo zove „ontopologija“, tako određujući posebnu konstelaciju odnosa „krvi“ i „teritorija“ po kojoj teritorijalna i identitetska podjela čini politički poredak.[xvi]


Iako se pojam konstitutivni spominje samo tri puta[xvii] u cijelom Ustavu BiH, danas predstavlja preduslov političke jednakosti triju dominantnih etno-nacionalnih skupina jer je temelj na kojem leži etno-nacionalni paritet u donošenju odluka.[xviii] No, i kako predlažem ispod, značaj konstitutivnost izrasta iz miskoncepcije originalnog preduslova ovog mita – rata- koja nam govori da su teritorij i etnički prostor u politici srž državnosti BiH. Moj mit tvrdi da je „Rat“ prepisao povijest; mi nikada nismo bili konstitutivni.[xix]




Konstitutivni jadi


Kada kažem, odnosno pišem, „mi nikada nismo bili konstitutivni“, mislim samo ovo – u BiH, povijesno gledajući, etno-nacionalne skupine nikada nisu konstituirale državu samo zato što su postojale kao tri različite skupine. Dapače, triskupine su konstituirale državu samo ukoliko su bile „narodi BiH“. Tako nikada nijepostojala potreba da se specifično i ustavno odredi etnička konstitutivnost i paritet u institucijama i politici. Nažalost, mi danas ne govorim o „narodima“ BiH nego radije o trim „stranama“ ili „grupama“ koje samo žive na njezinom teritoriju (a koji je također podijeljen). Razlika nije samo semantička i nije nikako nevina, ona je fundamentalno politična.


Ako pogledamo izvornu, englesku formulaciju preambule, Bošnjaci, Hrvati i Srbi su određeni kao konstitutivni narodi, ali njihova konstitutivnost ne igra definirajuću ulogu u Ustavu ukoliko nije stavljena u kontekst onog „u zajednici s ostalima i građanima/kama BiH“. U tom smislu, ako pobliže pogledamo istu formulaciju, jasno vidimo da BHS definiraju Ustav samo ukoliko su u zajednici s ostalima i građanima/kama države, a nikako sami po sebi. Ustavni sud BiH je ovo tumačenje i potvrdio kada je, u slučaju „Ljubić“[xx], prihvatio formulaciju koja priznaje „dvojnu konstitutivnost“ u BiH po kojoj BHS i ostali, i građani/ke čine, odnosno konstitutiraju, državu zajedno.[xxi] U tom smislu, iako su određeni kao specifični kolektiviteti (odnosno Bošnjaci, Srbi i Hrvati), oni su konstitutivni na isti način kao i „ostali“. Svi državljani, odnosno građani/ke, BiH konstituiraju, odnosno čine, državu. Pitanje se logično postavlja – zašto onda živimo u etnopolisu? Zašto je, ako svi građani/ke BiH konstituiraju državu zajedno, država percipirana kao etnopolis u kojem se favorizira etno-trijumvirat? Čini se kako su jezik ustava i njegove dominantne interpretacije popustili pod društveno-političkim razvojima na terenu.


Kao što sam ranije napisao, rat u BiH, koji je trajao tri i pol godine, gleda se kao fundamentalni matriks naspram kojeg se mjere i uspoređuju svi društveno-politički i ustavni razvoji u državi. Ustavna struktura države koja je proizvod ratnih odnosa i pregovora zaleđuje konflikt tako što reificira princip etničkog, odnosno princip konstitutivnosti[xxii], po kojem se država dijeli na zajednicu triju suverenih skupina. Zato što su suverene, odnosno konstitutivne, ove skupine čine državu. Prema tome, čak i Ustavni sud BiH, u već navedenom slučaju, uzdiže princip jednakosti triju konstitutivnih naroda kao „krovni“ princip države[xxiii] tako umanjujući onu drugu stranu „dvojne“ konstitutivnosti. U tom smislu, ontopološkaveza između teritorija i identiteta postaje duboko ukorijenjena u praksi kao purifikacija (tj. pročišćavanje) identiteta. Iako Ustav u preambuli ne razlikuje između građana/ki „prvog reda“ i građana/ki „drugog reda“, u praksi ova se distinkcija (čitaj diskriminacija) reproducira svakodnevno i pronalazi svoju legitimaciju u Ustavu. Ovo je vidljivo u gornjem domu Parlamentarne skupštine BiH, Domu naroda, gdje se samo BHS kao konstitutivni narodi predstavljaju, ili u Predsjedništvu BiH, u koje se biraju samo pripadnici konstitutivnih skupina.[xxiv] Nadalje, ista distinkcija vidljiva je u slučajevima u kojima tri konstitutivna naroda diskriminiraju jedni druge putem etničkog inženjeringa.


U tom smislu, i unatoč mojoj interpretaciji (ili onoj prvotnoj formulaciji Ustavnog suda BiH) konstitutivnosti u BiH, nužna posljedica konstitutivnosti je da utvrđuje društveno-političku praksu purifikacije, teritorijalizacije i podjele svih protiv svih. Jednakost je cilj Ustava, ali je poništena u početku, u njegovim prvim rečenicama. Tako nailazimo na kratki spoj između ustavno utvrđenih namjera i deklaracija jednakosti, te principa konstitutivnosti, ukoliko je taj princip reificiran odnosno ukoliko podrazumijeva ontopološku podjelu države na tri dijela. I opozicija principu konstitutivnosti, a koja dolazi iz konstitutivnih ili nekonstitutivnih krugova, često se karakterizira kao bogohulna i izdajnička, kao da ide protiv vjerske dogme. Prema tome, ako pratimo Jean Luc Nancy-ja (2000), možemo reći da je konstitutivnost zapravo „kompletan sustav redukcije na identitet“ (sl. prijevod).[xxv] S obzirom na to da su tri identiteta jako oprezno navedena u Ustavu, a naspram „ostalih“, ne treba nam posebna razina pameti da vidimo koji to identiteti jedino važe u BiH (i na kojim teritorijima oni važe).


Jadi konstitutivnosti su takvi da nitko ne može biti ništa više nego konstitutivan. Ako nisi konstitutivan, nisi ni vrijedan spomena, samo si „ostali“. Ali biti „ostali“ znači biti ništa. „Othering“[xxvi] kao praksa je u potpunosti legalna, ali i politična u suvremenoj BiH; ona je ustavno propisana. I ovo je neugodna realnost, to jest stvarnost, mita konstitutivnosti, koja počiva na striktnom matriksu rata kao podjele BiH na tri dijela, tako reproducirajući našu politički tromu svakodnevicu. No, ovo je upravo razlog zbog kojeg mi nikada nismo ni bili konstitutivni. Ovo je ironija tog mita: samo ukoliko ostanemo zarobljeni u odrednici konstitutivnosti i ne možemo uzeti predah od nje, nećemo vidjeti njezine kontradikcije, niti ćemo ihuzeti nizašto drugo negoli nužnost stvarnosti u BiH. S moje pozicije, ove kontradikcije su smiješne (iako veoma ozbiljne). Prema tomu, jaz između deklaracija Ustava BiH i političke prakse koju dozvoljava nalazi se u političkoj konstelaciji poslijeratnih odnosa. Nema nikakve veze s poviješću BiH u predratnom dobu. To je novi politički moment kojemu se ne smijemo povinuti, između ostalog jer ne funkcionira. Povijesno, mi smo svi uvijek bili konstitutivni u političkoj praksi i tako nikada nije bilo potrebno jasno propisati tko je konstitutivan.[xxvii] A budući da smo svi uvijek bili konstitutivni, nitko nikada zapravo nije bio „konstitutivan“ (u onom smislu po kojem to današnji Ustav shvaća). S tim na umu, pitanje se postavlja je li mit konstitutivnosti dobar za BiH i njezin razvoj? Je li dobar za nas? I ima li mogućnosti da se od njega udaljimo i uspostavimo pluralnu politički zajednicu? Odgovor na prva dva pitanja je „ne”, a na potonje kristalno jasno– da.


Pluralnost ili pet prijedloga za otvaranje


Kao odgovor na ova pitanja, i kao dio projekta „Mladi i ustav“, ovdje predlažem pet političko-ustavnih principa i promjena koje imaju za cilj promjenu principa konstitutivnosti. Ovih pet promjena/principa prate tri naredbe iznad: Deteritorijaliziraj!, vezuj! i bogohuli! Kao takvi, ovi principi nam nude otvaranje ironičnog promišljanja BiH – s čime početi ako konstitutivnost nema smisla? Evo:



Vezuj


  1. Ne treba nam princip konstitutivnosti. Jasno je da je proizvod rata. To je mit ispunjen kontradikcijama, a mnogim od njih je već presuđeno na relevantnim sudskim razinama ili u Strasbourgu ili negdje u BiH. Vrijeme je da pogledamo natrag u našu povijest i da se odmaknemo od konstitutivnosti kao trojedinog etničkog pariteta. Predlažem oživljenje principa ZAVNOBiH-a i redefiniranje „ostalih“ kao građana/ki BiH, odnosno nacionalnih manjina. Onda oni mogu imati glas, onda svi mi možemo imati glas. Rat nije više realan od ZAVNOBiH-a. Nije više realan od demokracije u 21. stoljeću. Niti je više realan od našeg zajedništva.

  2. Umjesto da dijelimo društvo u tri etno-suverena dijela, predlažem ustavno označavanje BiH kao pluralnog društva. Ovo nema nikakve veze s europskim multikulturalizmom jer je BiH multikulturalizam povijesno stariji od debata o „uključivosti“ i „tolerantnosti“, i ne nasljeđuje njihov liberalni um. Mi nikada nismo nikoga trebali uključiti, mi smo uvijek bili tu. Mi smo jedni od drugih, mi se međusobno konstituiramo. Bez BiH, njezini Bošnjaci, Srbi i Hrvati ne bi postojali u današnjem obliku. Bez njih, međutim, BiH bi sigurno postojala.

Bogohuli


  1. Odmak od liberalnih ideja individualizma, ali i liberalnih ideja „etničkog“ identiteta. Mi moramo ići u smjeru građenja društva i politike koji stoje u konstantnoj borbi s liberalizirajućim tendencijama. Grupe, individualiteti i identitet su svi pomiješani, dakle nisu razdvojeni.

  2. Mi moramo Ustavom potvrditi pluralnost. Kao što ćete kasnije vidjeti iz prijedloga radne skupine projekta “Mladi i Ustav”, pluralnost ne poznaje nacionalne ključeve niti etnički paritet. Ono što ona poznaje su principi dijeljenja (ne striktne podjele), sudjelovanja i reprezentacije. Državne institucije u svakom obliku moraju biti popunjene građanima/kama iz različnih zajednica, ali oni ne smiju biti zaključani u beskrajnu borbu za etničko vlasništvo. Zajednica dolazi prije pariteta. Afinitet dolazi prije identiteta.

De-teritorijaliziraj


  1. Federalna država. Neka povijesna realnost ostaje u konfiguraciji vojno-političke moći koja dijeli BiH na dva entiteta. Ali trebamo je reartikulirati, nanovo izreći i uskladiti je sa stvarnošću 2021. Federalne jedinice, jasno definirane u njihovim odnosima i obvezama, te u jasnoj podređenosti u odnosu na državu, osiguravaju da se princip pluralnosti teritorijalno utvrđuje kroz de-teritorijalizaciju etničkog posjedovanja zemlje. Federalizam nije hibridni konsocijalizam i on je budućnost BiH. Republika srpska nije srpska. Federacija BiH nije bošnjačka. Oni mali kantoni dolje na jugu BiH (i jedan gore na sjeveru) nisu hrvatski. Oni su u prijedlogu Ustava projekta “Mladi i Ustav” jednostavno dio federalne strukture koja balansira nacionalnu, a ne etničku, moć te tako omogućava razvoj pluralnosti i opstanak brojnih identiteta u BiH.

[i] Svjestan sam da opetovano pisanje “građani/ke” čak i krši neke gramatološke konvencije, međutim svaka gramatika (i svaki jezik) je stvar politike, odnosno ona je politička građa par excellence. S tim na umu, građani/ke pišem namjerno, ciljano, iako čitateljima/cama može biti dosadno, kako bih se maknuo od stereotipičnih maskulinih uokviravanja polovice stanovništva države. Jedan primjer toga, a koji je pomalo smiješan, je kada direktorice kompanija ili profesorice na sveučilištima zovemo “direktor” ili “profesor”. U tom smislu, nadam se da će čitatelji/ce uspjeti probaviti moj latentni feminizam.

[ii] Vidi Descartes, René, and John Cottingham. Meditations on First Philosophy: With Selections from the Objections and Replies; a Latin-English Edition. Cambridge, England: Cambridge University Pr, 1996.

[iii] Za objašnjenje, vidi ispod. Također, vidi Campbell, David. National Deconstruction: Violence, Identity, and Justice in Bosnia. Minneapolis, Minn: University of Minnesota Press, 1998.

[iv] Ured Visokog predstavnika BiH (Office of the Higher Representative for Bosnia and Herzegovina), “Constitution of B&H”, shorturl.at/mEMTY, Pristupljeno: 23.4.2021. Također, vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, “Ustav Bosne i Hercegovine”, https://www.ustavnisud.ba/hr/ustav-bosne-i-hercegovine, Pristupljeno: 25.04.2021.

[v] Primjerice kao u Ustavu Republike Hrvatske.

[vi] Ovdje se primarno osvrćem na hrvatski non-paper o budućnosti BiH koji je Hrvatska vlada predstavila Europskoj Uniji u travnju 2021. i na navodni slovenski non-paper kojeg je objavio slovenski news portal „necenzurirano.si“. Vidi Cirman, Primož and Vuković, Vesna, “Objavljamo dokument o razdelitvi BiH, ki ga išče ves Balkan”, shorturl.at/eyAJ2, Pristupljeno: April 23rd, 2021.

[vii] Vidi „Kiborški manifesto“ Donne Haraway - “A Cyborg Manifesto”- u Haraway, Donna Jeanne. Simians, Cyborgs, and Women: The Reinvention of Nature. New York: Routledge, 1991, p. 149.

[viii] Vidi Lévi-Strauss, Claude. Myth and Meaning. 1st pbk. ed. New York: Schocken Books : Distributed by Pantheon Books, 1979.

[ix] Haraway, “Cyborg Manifesto”, str. 155.

[x] Vidi Nešković, Radomir. Nedovršena država: politički sistem Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Friedrich-Ebert-Stiftung, 2013.

[xi] Naravno da postoje glasovi koji se ne slažu s ovakvom definicijom državnosti BiH. Ovdje ne želim ući u patentno maskuline debate o „početku“ ili „nastanku“ nečega. Neinspirativni patrijarhalni diskurs o stvaranju/početku daje zamašnjak onima koji misle da je BiH povijesno abnormalna tvorevina i koji je, posljedično, žele razgraditi jer mi „ne možemo živjeti skupa“. Ovaj esej za takvu tematiku nema prostora i prepušta je drugima. [xii] Mora se naglasiti da je ideja suverenosti triju etno-nacionalnih skupina, odnosno konstitutivnih naroda, prvi puta uvedena samo godinu dana prije DMS-a, pri potpisivanju Washingtonskog sporazuma, a prema kojemu je ustrojena Federacija BiH. Međutim, ovaj esej odnosi se na cjelokupne odnose i strukturu istih u BiH, a ne u njezinim dijelovima. S tim na umu, pod po prvi puta mislim u odnosu na državu BiH kao cjelinu. Za skretanje pažnje na ovu nejasnoću zahvaljujem prof. Lejli Balić.

[xiii] Vidi European Court of Human Rights, “Case of Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina”, https://hudoc.echr.coe.int/eng#%7B%22fulltext%22:%5B%22%5C%22CASE%20OF%20SEJDI%C4%86%20AND%20FINCI%20v.%20BOSNIA%20AND%20HERZEGOVINA%5C%22%22%5D,%22documentcollectionid2%22:%5B%22GRANDCHAMBER%22,%22CHAMBER%22%5D,%22itemid%22:%5B%22001-96491%22%5D%7D, Last modified on 22/12/2009, Pristupljeno: 23. travnja 2021.

[xiv] Mujkić, Asim. "Etičko-politički diskurs Etnopolisa." Godišnjak Fakulteta političkih nauka 1 (2006): 66-84.

[xv] Vidi Pearson, Sevan. “The ‘National Key’ in Bosnia and Herzegovina: A Historical Perspective †.” Nationalities Papers 43, no. 2 (March 2015): 213–32. https://doi.org/10.1080/00905992.2014.1002463.

[xvi] Vidi Campbell, National Deconstruction, 80

[xvii] Iako se konstitutivni narodi posebno imenuju više desetina puta. S obzirom na to da se koncentriram na pojam konstitutivnosti, zadržavam prethodnu formulaciju.

[xviii] Ovo se najviše vidi u, primjerice, odredbama nacionalnog ključa u zakonodavnim institucijama, te nedovoljno definiranom institutu vitalnog nacionalnog interesa.

[xix] U ovom kontekstu je također bitna povijesna diskusija formi građanstva u Jugoslaviji kao prethodnica ideje konstitutivnosti. Ja joj ovdje ne mogu dati puno pozornosti zbog toga što nadilazi opseg ovog članka. Pogledaj Pearson, “The National Key”, te također Štiks, Igor. "Nationality and citizenship in the Former Yugoslavia: from disintegration to European integration." Southeast European and Black Sea Studies 6, no. 4 (2006): 483-500.

[xx] Službeni glasnik, “Broj 1/17: Slučaj U-23/14”, prosinac 2016; http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/Q9l1Row3NuU=, Pristupljeno: 22. travnja 2021. [xxi] Ibid, vidi poglavlje 20, član VI, paragraf 49.

[xxii] Vidi David Chandler, Bosnia: Faking Democracy after Dayton, London; Sterling, Va.: Pluto Press, 2000, http://www.dawsonera.com/abstract/9781849641050.

[xxiii] Slučaj U-23/14 iz prosinca 2016; http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/Q9l1Row3NuU=, Pristupljeno: 22. travnja 2021.

[xxiv] Krucijalno, ova distinkcija vidljiva je i u mikro-praksama „othering-a“ (čineći drugim, op.a) prema kojima oni koji nisu konstitutivni nisu nikada imenovani (primjerice Židovi, Bugari, Ukrajinci itd.), nego su svrstani u „ostale“, što je i ustavno sankcionirano. Ako postoje negdje na zapadu druge ustavno vidljivije prakse strukturnog nasilja (ako ne izravnog paternalizma i rasizma), ja ih ne poznajem. Također vidi presude Europskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić-Finci, Zornić i Pilav. Vidi također Ustav BiH, član V pod nazivom „Predsjedništvo“.

[xxv] Nancy, Jean-Luc. Being Singular Plural. Meridian, Crossing Aesthetics. Stanford, Calif: Stanford University Press, 2000, p. 145

[xxvi] U post-strukturalnoj teoriji, pojam othering označava diskurzivnu reifikaciju podjele na sebe i drugog. U kontekstu BiH, to bi bila ustavna podjela konstitutivnih naroda i “ostalih”, između ostalih praksi otheringa.

[xxvii] Po mom shvaćanju, i u mom saznanju, izvan imenovanja kolektiviteta koji žive u BiH, ne postoji dokaz izravnog umetanja principa konstitutivnost (kako ga razumijemo danas) u povijesni ustavni okvir BiH.

Recent Posts

See All