Ne/konstitutivan rat politika u Bosni i Hercegovini

Updated: Jul 28

Autor: Jasmina Čekrić




Washingtonski sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine kao sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini uvode pojam konstitutivnosti naroda. Konstitutivnost kao takva nametnuta je kao temeljni princip krovnog dokumenta Bosne i Hercegovine, čiji potpisnici nisu njeni narodi ponaosob nego entiteti u kojima su njeni dominantni narodi izvorno ostvarili svoju konstitutivnost[i]. Postavljanje etničkog identiteta u centar svih političkih i društvenih procesa i strukturiranje vlasti po etničkoj matrici ostavilo je negativne posljedice na bosanskohercegovačko društvo, u prvom planu duboku podjeljenost između tri konstutitvno priznate nacionalne zajednice a onda i klasnu segregaciju između pripadnika konstitutivnih i nekonstitutivnih naroda. Trostruka etnička diskriminacija građana i građanki BiH, minimalna fukcionalnost države i njenih organa vlasti, pitanje službenog jezika, nejednaka prava naroda u procesima donošenja odluka, usporeni procesi donošenja odluka i nekompatibilnost sa međunarodnim demokratskim standardima predstavlja samo neke od posljedica konstitutivnosti.



Na temu konstutivnosti pisali su politolozi, filozofi, univerzitetski profesori i mnogi drugi eksperti iz različitih oblasti, međutim mišljenja o ustavnoj eliminaciji konstutivnosti ostala su podijeljena. Konotacija konstitutivnosti je toliko utemeljena kako u Ustavu tako i u svijesti bosanskohercegovačkog društva da njeno ukidanje djeluje nemoguće, a oni koji se usude glasno misliti drugačije, redovno se u javnom diskursu proglašavaju rušiteljima države. Tako primjerice, bosanskohercegovački filozof i politolog dr.sc. Pehar u svojim kritičkim osvrtima[ii]na knjigu prof.dr.Seizovića[iii],autorovo promicanje građanskog društva proglašava“bosanskohercegovačkim nacionalizmom”, umanjujući značaj stvaranja odnosno unapređenja međunarodno priznatog, demokratskog društva. Govoreći iz ugla građanke Bosne i Hercegovine, ispred čijeg imena ne stoje relavantne titule, ne mogu da se ne zapitam kako neko iz struke, uključujući i sve donosioce odluka, može da ignoriše čak pet odvojenih presuda Evropskog suda za ljudska prava[iv], kojima je dokazana trostruka diskriminacija građana i građanki Bosne i Hercegovine? Zašto je dopustivo da je Ustav BiH kao krovni dokument države, izvorno nastao kao rezultat napora međunarodne zajednice da se okončaju ratni sukobi na području Bosne i Hercegovine, toliko sadržajno kontradiktoran sam sebii kontradiktoran samoj ideji njegovog nastanka? Opći okvirni sporazum za mir u BiH poslužio je ideji zaustavljanja ratnih sukoba, međutim mir nikada nije uspostavljen. Da li samo uspostava potpuno novog Ustava može zaustaviti ne/konstutivni rat politika u Bosni i Hercegovini i na taj način osigurati temelje za razvoj zdravog multinacionalnog društva? To je jedno od ključnih pitanja za sve kreatore politika pri uspostavi novog ili izmjeni postojećeg Ustava Bosne i Hercegovine.


Odluka o konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini[v], donesena je od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 2000. godine, kojom se od dva entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, tražilo da izmijene svoje ustave kako bi se osigurala puna ravnopravnost tri konstitutivna naroda na čitavom području BiH. Provedbom ove Odluke dvije godine kasnije, usklađeni su entitetski ustavi definirajući tri naroda kao konstitutivna, formalno priznavajući na taj način multinacionalnost entitetskih teritorija. Uprkos tome, provedba ove Odluke ne samo da nije osigurala ravnopravnost nekonstutivnih naroda, nego nije osigurala punu ravnopravnost ni konstitutivnih naroda na cijelom području Bosne i Hercegovine. Ustav BiH nije pružio temelje za stvaranje multinacionalne države, nego samo prividno priznao multinacionalne entitete kojima je dopustio unutrašnju segregaciju, definirajući isključivo dominantne narode kao elitne predstavnike entiteta, protiveći se tako načelima demokratije unutar nje. Sa jednestrane, u Republici Srpskoj dominira srpski narod[vi], pa se Hrvati i Bošnjaci neformalno tretiraju kao manjine u istom redu sa nekonstutivnim narodima, dok sa druge strane pojedini kantoni unutar Federacije BiH ustavno isključuju pripadnike srpskog naroda.[vii] Naime, ustavi Hercegovačko-neretvanskog, Zapadnohercegovačkog, Posavskog kantona i Kantona 10, predstavnike srpskog naroda ne tretiraju kao konstitutivne, ne priznaju ravnopravnost srpskog jezika, ćirilično pismo i zamijenjujuju službeni naziv bosanskog jezika bošnjačkim jezikom. Navedeni ustavi kantona Federacije kao i Ustav Republike Srpske[viii] spajaju etničko i jezičko, čime se bošnjačkom narodu nameće naziv jezika i uskraćuje mu se pravo na imenovanje jezika kao inheretnog prava na jezik, a istovremeno isključujući pravo na jezik nekonstutivno priznatim narodima. Shodno navedenom, postavlja se pitanje kako se konstitutivnost može pravdati idejom kolektivne ravnopravnosti kada je nametnuti etnički ključ postao temelj zaisključivanje i podjelu naroda? Da li se uopšte nepotpuna ravnopravnost može definisati kao bilo kakav oblik ravnopravnosti?


Osvrćući se kratko na preambulni jezik Ustava BiH, može se zaključiti da su pojmovi konstitutivni narodi, građani i Ostali navedeni na način da jedno isključuje drugo. Tako su Ustavom utemeljena dva kolektiviteta, konstitutivni narodi (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) i Ostali, pritom isključujući pojam građanina (i Ostale) u daljem sadržaju Ustava. Na taj način, Ustav je suptilno postavio (konstitutivni) etnički identitet iznad individualnog i svakog drugog identiteta čovjeka, poputno ignorirajući građanski princip za koji je poznato da je temelj mirovnih procesa u svijetu. Dakle, Ustav BiH ne poznaje kategoriju građanina, odnosno ne definira pojednica kao političkog subjekta nego ga zamjenjuje sa mehaničkim zbirom tri naroda, što potvrđuje i podatak da se u Ustavu BiH nekoliko desetina puta pominju pripadnici konstutivnih naroda[ix] (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) a samo jednom građani i Ostali.[x]Imajući u vidu da su konstitutivni narodi Ustavom projektovani kao glavni nosioci suvereniteta, isključujući na taj način bosanskohercegovačko društvo kao cjelinu može se zaključiti da je Bosna i Hercegovina osvojena od strane nacije, odnosno da su entiteti postavljeni iznad države. Arendt to „osvajanje“ karakteriše kao redefinisanje države od instrumenta zakona u instrument nacije, u kojoj nacionalni interes dobija prioritet nad zakonom.[xi] Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH, sa pravnog aspekta ima ulogu nosioca građanskog suveriniteta, međutim u političkoj praksi krovni nositelji suveriniteta su isključivo konstitutivni narodi, što je potvrdio Ustavni sud Bosne i Hercegovine presudom u predmetu Ljubić[xii]. Pružanje prednosti rješavanju pitanja diskriminacije konstitutivnih od strane konstitutivnih u odnosu na sve ostale međunarodne presude koje se godinama ne provode, još jednom potvrđuje utemeljenu segregaciju društva gdje su prava “Ostalih” još jednom izignorisana i nečujno predstavljena kao nevažna.


Jednostavnom analizom međusobne i unutrašnje ne/ravnopravnosti dva kolektiviteta (konstitutivni i nekonstitutivni narodi) može se zaključiti da potpuna ravnopravnost prvog kolektiviteta nikada nije ostvarena na cijeloj teritoriji BiH, dokravnopravnost drugog kolektiviteta nikada nije ni usklađena Ustavom. U utrci da se etničkim plaštom osigura “ravnopravnost naroda“ na red nikada nisu došla pitanja ravnopravnosti običnih građana i građanki. Konotacija konstitutivnosti diskriminatorna je u odnosu na građane i građanke koji pripadaju nekonstutivnom kolektivitetu, ali i prema onima koji ne žele da se svrstaju ni u jedan segement konstitutivnog kolektiviteta i konačno prema onima koji se priklanjaju kostitutivnom kolektivitetu ali i dalje nemaju ostvarena jednaka prava na polju političkog učešća, jer ne žive na području na kojem dominira pripadajućaetnička skupina. Sa gledišta ustavnopravnog sistema, konstitutivnost se izvorno nameće kao prepreka u ostvarivanju ljudskih prava i osnovnih sloboda, međutim posljedice njene uspostave odražene su također u pogledu organizacije i strukture na svim nivoima vlasti. Entiteti kao teritorijalni oblici konstitutivnosti svojim granicama postavljeni su kao etnička teritorijalizacija državnog prostora. Spajanjem etničkog i entitetskog predstavljanja u Predsjedništvu BiH i Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, umanjena su jednaka prava građanima i građankama čak i ako se izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda. Bošnjaci, Hrvati i Srbi koji ne žive na području na kojem dominira pripadajuća etnička skupina bivaju diskriminisani na polju političkog učešća. Tu seogleda prva dimenzija trostruke diskriminacije, a koju potvrđuje i presuda Evropskog suda za ljudska prava[xiii], slučaj Pilav.[xiv] Naime, Ilijaz Pilav koji se izjašnjava kao Bošnjak skladno Ustavom BiH[xv] i Izbornom zakonu BiH[xvi], nemaostvareno pravo kandidature za člana Predsjedništva BiH jer je nastanjen na teritoriji Republike Srpske, gdje se bira samo srpski član Predsjedništva. Posljednjapresuda ESLJP a koja se odnosi na predmet Pudarić[xvii] protiv BiH, dokazuje da je BiH diskriminirala Svetozara Pudarića[xviii], koji kao pripadnik srpskog naroda saadresom na teritoriji Federacije BiH, također nije ostvario pravo kandidature za člana Predsjedništva BiH. Druga dimenzija trostruke diskriminacije ogleda se u tome da narodi iz reda „Ostalih“ nemaju Ustavom osigurano pravo kandidiranja zavisoke političke pozicije kao što je Predsjedništvo i Dom naroda PSBiH, a koju također podupiru presude ESLJP, slučaj Sejdic i Finci[xix] i slučaj Šlaku[xx]. Treća dimenzija ogleda se u diskriminaciji svih građana i građanki Bosne i Hercegovine koji se ne žele prikloniti nijednom od dva nametnuta kolektiviteta. To se jasno vidi na slučaju Zornić[xxi], iza koga stoji Azra Zornić koja samo zato što se ne izjašnjava kao pripadnica nijednog od tri “konstutitivna naroda” nego jednostavno kao građanka Bosne i Hercegovine, nije ostvarila pravo kandidiranja na izborima za članicu Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, kao i ni za članicu Predsjedništva BiH.


Od prve presude ESLJP, prošla su tri opća izborna ciklusa, odnosno izmijenile su se tri političke garniture, a država koja redovno ispred svog imena dodaje prefiks “demokratska” još uvijek nije svoj Ustav kao ni Izborni zakon uskladila sa osnovnimdemokratskim standardima. Procjenjuje se da oko 400.00 građana i građanki odnosno 12% stanovništva Bosne i Hercegovine nema prava kandidiranja, odnosno pravo političke participacije na visokim pozicijama javne vlasti[xxii], što sedirektno krši sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i njenim protokolima.U Izvještajima Evropske unije o napretku BiH posljednjih godina posebno se naglašava neophodnost usklađivanja ustavnog i zakonodavnog okvira sa presudama ESLJP. Međutim, više od deset godina predstavnici međunarodne zajednice izražavaju zabrinutost, glasno urgirajući na neophodnosti datog uklađivanja dok razne bosanskohercegovačke političke garniture neusklađivanje pravdaju nedostatkom (svoje) političke volje i složenom mrežom nadležnosti. Koristeći razne alate poput etnički odvojenih medija i odvojenih obrazovnih politika svjesno se stvara etnički podijeljeno društvo, u kojem svakodnevno vlada rat politika predvođen trojnom elitom. Predizborne kampanje monoetničkih stranaka na svim nivoima vlasti pokazuju da stranačkim čelnicima koji tvrde da predstavljaju konstitutivne narode, trenutni sistem omogućava da se predstave kao odlučni branitelji takozvanih „vitalnih nacionalnih interesa“. Međutim, jedini interes predstavlja profitiranje od zloupotrebe institucionalnog uređenja zasnovanog na etnički zamišljenim teritorijalnim razgraničenjima i etnonacionalne homogenizacije svih organa vlasti.



Bosni i Hercegovini potrebna je nova politička kultura koja se neće temeljiti na eliminaciji i/ili dominaciji naroda nego na principima individualne i grupne ravnopravnosti. Kultura koja će u centar svog djelovanja stavljati društvo kao jedinikolektiv i građana/ku kao jedinu individuu ispred tog društva. Uzimajući u obzir dugu državno-pravnu historiju jasno je da je Bosna i Hercegovina starija od njenih konstitutivnih naroda, odnosno da nju nisu „konstituirali“ pripadnici trojne elite nego njeni državljani i državljanke, živeći ne u suživotu, nego u životu zajedno. Državno pravno ustrojstvo Bosne i Hercegovine i specifičan “konstitutivan temelj” Ustava BiH već je 26 godina tema interesa međunarodnih i lokalnih stručnjaka koji su svojim analizama i osvrtima iznjedrili ogromnu količinu literature, koja sveobuhvatnom analizom, u tu svrhu formirane, radne grupe može biti inspiracija za uspostavu legitimnog sistema BiH. Sistema u kojem će pluralno društvo kao što je bosanskohercegovačko ostvariti (vratiti) svoj puni potencijal, a koje će promicati stvaranje politički stabilne i kulturno integrirane države, zasnovane na vladavini prava. Uspostavljanje takvog sistema ne smije se ni u kojem slučaju smatrati idealističkim pristupom, jer bi to značilo odustati od izgradnje demokratskog društva, za koje se itekako vrijedi boriti.


[i] Treća djelimična odluka Ustavnog suda broj U 5/98 od 1. 7. 2000, Sl. gl. BiH broj 23/2000

[ii] Zarije Seizović o konstitutivnim narodima i ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini (https://www.idpi.ba/zarije-seizovic/)

[iii] Seizović, Z. (2014), Konstitutivni narodi i ustavne promjene, Sarajevo: Dobra knjiga, Drugo dopunjeno izdanje

[iv] Slučaj Sejdić Finci, Zornić, Šlaku, Pilav, Pudarić

[v] Odluka o konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini, U-5/98

[vi] Popis stanovništva BiH 2013. (http://www.statistika.ba/)

[vii] Presuda Ustavnog suda Federacije BiH 2018. (http://www.ustavnisudfbih.ba/bs/open_page_nw.php?l=bs&pid=545)

[viii] Ustav Republike Srpske, član 7. Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda.

[ix] Individualno i kolektivno

[x] Preambula Ustava BiH, 10. Alineja

[xi] Hannah Arendt, “Nacionalizam u suštini označava osvajanje države od strane nacije. To je smisao nacionalne države... dok država kao pravna institucija objavljuje da mora zaštititi ljudska prava, njeno poistovećivanje sa nacijom podrazumeva poistovećivanje građana sa pripadnicima nacije i zato rezultira brkanjem ljudskih prava sa pravima pripadnika nacije, sa nacionalnim pravima. Država osvojena od strane nacije postala je vrhovna individua pred kojom sve druge individue moraju da se klanjaju.”

[xii] Odluka Ustavnog suda BiH 23/14, Službeni glasnik BiH br. 1/17

[xiii]Nadalje, ESLJP [xiv] Predmet Pilav protiv Bosne i Hercegovine (http://www.mhrr.gov.ba/PDF/UredPDF/default.aspx?id=6680&langTag=bs-BA)

[xv] Ustav BiH, član V

[xvi] Izborni zakon BiH 2001. godina, član 8.1 stav 2.

[xvii] Pudarić protiv Bosne i Hercegovine (http://www.mhrr.gov.ba/ured_zastupnika/odluke/PUDARIC%20protiv%20BOSNE%20I%20HERCEGOVINE.pdf)

[xviii] Pudarić je preminuo u martu 2020. godine, osam mjeseci prije presude ESLJP, slučaj je preuzela njegova supruga

[xix] Sejdic i Finci protiv Bosne i Hercegovine, (http://www.mhrr.gov.ba/ured_zastupnika/novosti/default.aspx?id=1008&langTag=bs-BA)

[xx] Predmet Šlaku protiv Bosne i Hercegovine (http://www.mhrr.gov.ba/PDF/UredPDF/default.aspx?id=6715&langTag=bs-BA)

[xxi] Predmet Zornić protiv Bosne i Hercegovine (http://www.mhrr.gov.ba/PDF/UredPDF/default.aspx?id=4745&langTag=bs-BA) [xxii]https://womencitizensforconstitutionalreform.wordpress.com/2019/04/15/more-than-400-000-bh-citizens-cannot-candidate-for-presidency/

Recent Posts

See All

Antikonstitutivna blasfemija: Ili o pluralnosti

Autor: Toni Čerkez U ovom eseju želim se kritički osvrnuti na ideju „konstitutivnosti“. Onima koji se bave društvenim znanostima i humanistikom, a pogotovo politologijom, ideja konstitutivnosti kao po